Sloboda i jednakost
14.12.2006., četvrtak
Savesti se ne mogu pokoriti, zatvoriti, usmeravati
|
Zatvoreni anarhisti štrajkuju glađu u Grčkoj 2 pisma zatvorenika, anarhista, iz Grčke: Zatočen iza rešetaka i zacementiran proteklih šest i po meseci u Karidalos zatvoru, ustanovio sam da su uspeli da zatvore samo moje telo. Sve ostalo što je istinito i slobodno uspeo sam da očuvam netaknutim. Država me drži kao taoca zato što sam odlučio da učestvujem u demonstracijama. Sistem je nastojao da pronađe žrtvene jarčeve u cilju promovisanja slike kontrole i administracije pravde. Korupcija sistema se pojavila u njenoj punoj veličanstvenosti budući da su, od samih početaka, postojale netačnosti i nekonzistentnosti u policijskim izveštajima koji su, u nastavku, nužno bili modifikovani kada su prezentovani sudijama. Naravno, promene su, u kombinaciji sa drugim predtekstovima koje je istraga postavila kao pitanje, služile da odlože moj slučaj kako bi na odluku uticao šestomesečni komitet, i doveo da mog daljeg zatvaranja. Kako, odista, bilo koje suđenje može biti validno kada upošljava metode obmane i izobličavanja činjenica onda kada nisu postojali valjani dokazi protiv mene. Opkoljenost svim mogućim izborima, vodila je u ćorsokak, trpevši kontinuiranu nepravdu protiv mog najdubljeg bića, nastavljam svoju borbu svim sredstvima koja su mi ostala. Ukoliko su pomislili da su time što su me zatvorili pokorili moju strast za slobodom onda su za podsmeh. U mom pokušaju da naglasim kontradikcije dekadentnog sistema i da pokažem njegov totalitarni karakter, prestaću da im dajem pravo da određuju moje telo – budući da je ono jedina stvar koju poseduju, promeniću ga u oblik borbe protiv njih u svrhu mog oslobađanja. Prema tome, štrajkujem glađu od srede 29. novembra, i zahtevam trenutno i bezuslovno oslobađanje mene i pojedinaca koji su zajedno samnom optuženi, napuštanje svih optužbi i zatvaranje svih slučajeva. Neću im dozvoliti da koriste slobodu kao sredstvo u njihovim pravnim i političkim igrama. Moja borba, međutim, biće teška i trebaće podršku i solidarnost ljudi koji su izvan ovih zidova i koji je podržavaju. Savesti se ne mogu pokoriti, zatvoriti, usmeravati Tarasios Zantorozni C krilo zatvora Karidalos -------- ------------------------------------ - Ja sam Gerasimos Kiriakopulos. Zatočen sam u zatvoru Karidalos, optužen sam za učestvovanje u nasilnom događaju od 6. maja tokom održavanja četvrtog Evropskog socijalnog foruma. Nekoliko činjenica u vezi sa mojim slučajem: Popodne 6. maja u Tiseiu – gde nije bilo nasilnih aktivnosti – šest specijalnih policajaca je uhapsilo šestoro ljudi, na slepo i bez svrhe. Među tim ljudima sam bio i ja. Budući da su me uhapsili bez razloga, verujem da je bilo samo na osnovu sumnje – u smislu opšte klime tog dana. Ali, kao što možete videti u ovom pismu, stvari se nisu tako odvijale. Kasnije, nakon što sam odveden u policijsku stanicu bez ikakvih osnova, bez ikakvih dokaza, policija mi je dala da potpišem izjavu – koja je sadržavala niz optuđžbi. Kako bi policija podržala te optužbe, izneli su ih u šest identičnih iskaza kako hapšenja nisu izvršena u Tiseiu već na trgu Monastiraki gde je bilo nasilnih dešavanja, a nas su predstavili kao grupu koja je njihov počinioc. Prema tome, bez valjanih dokaza kasnije sam podvrnut procedurama ispitivanja u kojima sam optužen za ozbiljne prestupe poput pokušaja ubistva i nabavljanja i posedovanja pedeset eksplozivnih naprava, - i pored toga što nisam sumnjivo lice u begu niti sam bio optuživan za slične aktivnosti u prošlosti (a kako bi i bio?) stavljen sam u pritvor. Dakle, zatvoren sam u zatvoru Koridalos bez valjanih osnova i očekuju me ozbiljne optužbe. Zbog toga, sve moje molbe za oslobađanje su odbijene, a mene i dalje drže u zatvoru bez osnova. Preispitivao sam se i pitao se kako ja, jednostavna osoba, mogu da dokažem sopstvenu nevinost nasuprot netačnih policijskih optužbi, bez ikakvog dokaza koji mogu ponuditi sem mojih reči. Uistinu ne mogu. Stoga, shvativši tu činjenicu i nemajući drugi način da se konfrontiram svim tim pogrešnim optužbama, i znajući da – bez obzira na moje ozbiljne zdravstvene probleme (pokidani bubreg i slezina) – mi život može biti u opasnosti, počinjem sa štrajkom glađu kao protestom protiv lažnih optužbi koje su protiv mene podignute, i zahtevam moje trenutno oslobađanje do početka suđenja. Gerasimos Kiriakopulos |
- 18:01 - Komentari (1) - Isprintaj - #
17.11.2006., petak
7 samuraja SKOJA na BEOKONU
|
|
- 18:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #
12.11.2006., nedjelja
Četvrti svjetski rat/Drugačiji svijet je moguć!
|
Četvrti svjetski rat/Drugačiji svijet je moguć! je nova knjiga Dražena Šimleše u izdanju Što čitaš?, podijeljena u dva dijela, gotovo dvije knjige, no tematski i sadržajno vezane, tako da su objavljene kao jedan naslov. Prvi dio knjige pod naslovom "Četvrti svjetski rat - globalni napad na život" iscrpno i detaljno obrađuje temu globalizacije, globalnih institucija, ukratko "napadača na život", kako ih naziva sam autor. Drugi dio knjige, pod naslovom "Drugačiji svijet je moguć!", bavi se obranom života, pa podnaslov "Priče iz našeg dvorišta" najbolje opisuje pristup toj temi. ZamirZine objavljuje ulomak knjige koji ovdje možete pročitati... 10. listopada 2006 Prvi dio knjige pod naslovom "Četvrti svjetski rat - globalni napad na život" iscrpno i detaljno obrađuje temu globalizacije, globalnih institucija, ukratko "napadača na život", kako ih naziva sam autor. Termin "Četvrti svjetski rat" je naziv koji su prvi primjenili zapatisti, a ta definicija najbolje opisuje stanje u kojem se suvremeni svijet nalazi. U prvom dijelu knjige, autor donosi cijeli niz podataka i informacija o radu globalnih institucija, političkim, ekonomskim, društvenim i kulturnim posljedicama njihovog djelovanja, gdje činjenice izbjegavaju često prisutnu mistifikaciju kada se govori o "velikim zlim moćnicima". Drugi dio knjige, pod naslovom "Drugačiji svijet je moguć!", bavi se obranom života, pa podnaslov "Priče iz našeg dvorišta" najbolje opisuje pristup toj temi. Umjesto da pristupa temi na način da iznosi neke teorijske mogućnosti i alternative postojećoj situaciji, autor govori o tzv. "običnim" ljudima, herojima svakodnevnog života i preživljavanja, konkretnim projektima koji pružaju otpor neoliberalnom kapitalizmu i kapitalizmu uopće, otpor globalnim moćnicima i njihovoj politici. Za razliku od čestog pristupa koji se bavi onime što bi se tek moglo raditi, ovdje je riječ o onome što se već radi, dakle, sada i ovdje posve mogućim i izvedivim projektima. Prva, osnovna verzija teksta je nastala kao magisterijski rad, no nakon toga je tijekom godinu i pol dodatnog istraživanja i rada na tekstu nastala ova knjiga. Svakako je riječ o najopsežnijem istraživanju objavljenom kod nas, a osim izrazito velikog broja podataka i činjenica koje knjizi daju znanstvenu vrijednost, sve skupa je nadopunjeno autorskim komentarima i analizama, što tekst čini razumljivijim, ali i ne suhim kao što je to često slučaj sa sličnim znanstvenim radovima. Globalna revolucija je odavno počela. Sad možete i saznati tko je sve njen dio i kako ste možda i vi već uključeni. Ili zašto bi trebali biti. Ulomak knjige: Uvod Jedna od najljepših misli koju sam ikada čuo glasi - Bolje je upaliti svijeću, nego proklinjati tamu. I zaista nemam bolju poruku za opisati ovu knjigu, barem je ja tako vidim i osjećam. Živimo u svijetu u kojem je tama toliko prisutna. I često nam se čini kako ovaj svijet ništa neće spasiti. Dapače, često nam se čini da niti ne zaslužujemo nešto drugačije. No, na svu sreću, svijet je puno zanimljivije mjesto nego što bi pomlislili slijepo slijedeći nepotrebna generaliziranja. Da, zaista imamo mnogo toga što bi moglo simbolizirati tamu: glad i siromaštvo, ekonomiju nasilja i dugove, uništavanje prirode i socijalne nepravde, patrijarhat, ksenofobiju i homofobiju, ratove za naftu i moć, terorizam i mržnju; i na žalost, mogli bismo još nabrajati. Sa svim ovim problemima i sramotom bavit ćemo su u knjizi. Ono što slijedi je najšira i najdublja analiza svega nabrojanoga s obzirom na moje trenutne mogućnosti, energiju i vrijeme. Ako još uvijek vjerujemo da ovaj svijet ne zaslužuje propast, to ne znači da ćemo žmiriti pred problemima. O njima trebamo uvijek govoriti kako bismo bili svijesni svijeta u kojem živimo i pokušali pronaći puteve koji nas vode u boljem smjeru. Boljim smjerom polako, ali uporno, korak po korak, pokušavaju ići oni koji u trenutku tame pale svijeće. Sa svima njima bavimo se u drugome dijelu knjige. Akteri alterglobalizacijskoga pokreta, strategije i vizije drugačijega svijeta, brojne inicijative i projekti koji imaju za cilj smanjiti siromaštvo i uništavanje prirode, teme su drugoga dijela knjige. Dakle, imamo tamu. Imamo i široko društvo zaduženih proklinjala, epidemiju apatije, rezigniranosti i općepopularnog cinizma. Samodopadna laprdala, prepametni sveznampitajmene likovi, glasnogovornici pravde u svojim stanovima ili birtijama, heroji u zasjedi - kukavice na pučini. Svi oni zborno proklinju tamu ili onako proklinju općenito sve, jer vjeruju ni u što. Danas je tako lako biti cinik s flašom u ruci, grickaš noktiće i znaš da je televizor tvoj najbolji prijatelj. I danas je tako lako proklinjati tamu, sjediš u fotelji, podmećeš noge prolaznicima i kesiš se. I zato su nam važni upravo oni koji se usude u trenutku tame, umjesto jeftinog i bezopasnog proklinjanja, imati dovoljno snage, energije i ljubavi paliti svijeće. Jer i jedna upaljena svijeća smanjuje tamu. I jedna upaljena svijeća je dobro. A bolja je sigurno od proklinjanja tame usred mraka. A opet, kao što ćete vidjeti u drugom dijelu knjige ne radi se o jednoj svijeći, niti o par, već o stotinama milijuna svijeća. U redu, budimo skromni. To su i dalje svijeće, a problemi o kojima ćemo govoriti, čovječe, zahtijevaju energiju od 175000 teravati koliko sunce šalje prema Zemlji. I jasno nam je da i milijuni svijeća nisu dovoljni da prekriju crnilo koje nas okružuje. Ali zaista je bolje upaliti svijeću, nego proklinjati tamu. U našem slučaju, paliti svijeće znači truditi se, ne predavati se. Kako pjesnik i muzičar Gil Scott-Heron kaže: «Nitko ne može učiniti sve, svatko može učiniti nešto». Količina tame i naše male svijeće nas ne vode do zaključka kako ništa nema smisla, već kako trebamo i mi kao i sunce udarati jače, kvalitetnije i preciznije. Udarati dok se ne razbije. Svijeće koje jače svijetle mogu nam biti inspiracija. Stalno spominjem drugi dio knjige, premda smo to složili da izgleda kao dvije knjige u jednoj. Cilj za takav mali dizajnerski eksperiment nije bio nekakvo isfuravanje ili pokušaj otkrivanja tople vode, već upravo želja da se naglasi sve ono pozitivno u današnjem svijetu, što nas podsjeća da se ne smijemo zaboraviti boriti i smijati. Dapače, da još postoji toliko toga zbog čega i borba i smijeh imaju smisla. Zato je taj dio s alternativama (neoliberalnom) kapitalizmu izdvojen, premda je opet dio iste knjige, i jedan i drugi dio su u međusobnome odnosu. Drugi dio je na taj način dodatno naglašen, jer sam iz osobnoga iskustva u razgovoru s ljudima doživio da kritika tame i nije više takva nepoznanica, ali načini kako upaliti svijeće još uvijek jesu. S obzirom da se radi o pričama koje nas mogu inspirirati, zaslužuju posebno i istaknuto mjesto. I zato su ga dobile. Dakle, od ovog trenutka sve što se tiče druge knjige potražite s druge strane korica. Prvi dio nazvan je Četvrti svjetski rat – globalni napad na život. Glavni naslov Četvrti svjetski rat je opis stanja koji kreira neoliberalni kapitalizam, a upotrijebio ga je Subcomadante Marcos, glasnogovornik pobunjenih Zapatista, potomaka Maya s juga Meksika. Po njemu Treći svjetski rat obilježio je Hladni rat, a danas svjedočimo Četvrtome. Činjenice i podaci koje ćemo iznijeti u ovoj knjizi vrlo brzo će nas osnažiti u stavu kako je neoliberalni kapitalizam zaista objavio rat, kako je objavio globalni napad na život. I tu sve ima svoju cijenu. Tako vrlo brzo dolazimo do osjećaja kako je danas, kao nikada prije, prihvaćena «strategija nasilja kao strategija razvoja» (Kulić, 1996) koja se uspinje do statusa neupitnosti, jer jednostavno, uvjeravaju nas još od Margareth Thatcher - ne postoji alternativa. Dodatni razlog za preuzimanje opisa današnjega sistema koji je dao Subcomadante Marcos je, kao što ćemo vidjeti u drugom dijelu knjige, veliki utjecaj koji su zapatistički pobunjenici i pobunjenice imali na alterglobalistički pokret. Na početku knjige ćemo predstaviti najčešće korištene pojmove kako bi bilo olakšano njeno čitanje. Nakon toga u poglavlju Globalizacija i antiglobalizacija – mitovi i stvarnost, priložit ćemo čitav niz različitih, pa često i suprotstavljenih definicija i razmišljanja o procesu globalizacije. Za postavljanje odnosa globalizacija-antiglobalizacija najviše nam je pomogao rad Jana Arthura Scholtea (2000) Globalization – A Critical Introduction iz kojeg smo izdvojili pet najčešćih dilema oko tog odnosa. Te dileme su: je li globalizacija stari ili novi proces? je li globalizacija stvarnost ili fikcija? dokida li globalizacija koncept nacije-države? donosi li globalizacija kulturnu uniformiranost? donosi li globalizacija svjetsko blagostanje ili je to novi oblik kolonijalizma? Smatramo kako ovih pet pitanja pokriva debatu o procesu globalizacije u posljednjih 15 godina. Nakon teorijskoga razjašnjenja procesa globalizacije, predstoji nam detaljna analiza najmoćnijih globalnih institucija poput MMF-a, Svjetske banke, WTO-a i globalnih korporacija, koje su s obzirom na moć koju imaju, najodgovornije za srozavanje socijalne pravde u svijetu, odnosno povećavanja socijalnih nejednakosti te sve većeg uništavanja okoliša. Tako ćemo shvatiti koji su to temeljni motivi i stavovi pokreta. Sukladno podnaslovu knjige to poglavlje je nazvano Globalni napadači. Prije dubljeg ulaska u knjigu, potrebno je definirati neke od osnovnih pojmova koje ćemo koristiti. Bez obzira što je teško naći opće prihvaćenu definiciju procesa globalizacije, posebno s obzirom na različite poglede na sam proces i njegove posljedice, većina se slaže s tvrdnjom kako je «globalizacija proces gospodarskoga, socijalnoga, kulturnoga i političkoga djelovanja koje nadmašuje granice nacionalnih država» (Beck, 1998: 11). Definicija ovoga uvaženoga njemačkog sociologa dovoljno je široka, a opet dovoljno određena da nam posluži kao početak u istraživanju različitih stavova prema procesu globalizacije. Premda treba napomenuti, kao što ćemo vidjeti prilikom detaljnije analize procesa globalizacije, Beckova se definicija upravo i može prihvatiti zbog toga što ne govori ništa o posljedicama procesa globalizacije oko kojih i nastaju najveća sporenja i sukobi. Cilj ove knjige upravo je pronaći uzroke tih sukoba, analizirati ih te postaviti alterglobalizacijski pokret u odnosu na njih. Dosta se često može naići na spominjanje neoliberalnoga kapitalizma ili globalizacije. «Neoliberalizam je ekonomska doktrina koja inzistira da država nikada ne bi trebala intervenirati ili ograničavati slobodno tržište, kompeticiju ili privatno poduzetništvo (Cohen and Kennedy, 2000:127). Neki definiranje neoliberalizma stavljaju unutar istoga paketa gdje se nalaze i uobičajeni zahtjevi programa MMF-a i Svjetske banke: vlast tržišta nad svim ostalim, deregulacija tržišta, smanjivanje socijalnih troškova, privatizacija svega i ukidanje koncepta javnoga dobra ili zajednice (Martinez and Garcia, 1997). Često se u istom smislu koristi i kovanica «washingtonski konsenzus», čime se definira trend koji se valja planetom od ’90-ih godina, a osmislio ga je John Williamson s Institute of International Economy (de Rivero, 2001). Neoliberalni program promatra se kao suprotan demokraciji (MacEwan, 1999), kao «program metodološke destrukcije kolektiva» (Bourdieu, 1998: 1), pri čemu se ističe atomizacija svih nas, izoliranje jednih od drugih, ili kako smo malo prije rekli, uništavanje potreba i prava zajednice. Ovdje bismo mogli istaknuti kako Peck i Tickel ukazuju na postojanje «roll-back neoliberalizma» i «roll-out neoliberalizma». Prvi koji je počeo usponom Margareth Tacher u Britaniji i Ronalda Reagana u SAD-u na vlast odnosio se na prvu fazu dereguliranja i privatiziranja ili naprosto smanjivanja državne kontrole nad sektorima poput obrazovanja, socijalne pomoći, zdravstva i drugih. Današnju, drugu fazu neoliberalizma karakterizira discipliniranje i nadgledanje onih koji su marginalizirani prvom fazom neoliberalizma (Rotledge, 2003). U knjizi će se koristiti termin Treći svijet za siromašne zemlje. Termin je početkom ’50-ih skovao Alfred Sauvy kako bi opisao zemlje koje nisu niti dio Prvoga svijeta, bogatih kapitalističkih zemalja niti dio Drugoga svijeta, komunističkih zemalja okupljenih oko tadašnjega SSSR-a (Gélinas, 1998). Premda je samim time danas termin neprecizan, i premda možemo govoriti o postojanju sva tri svijeta u svakoj zemlji, odlučili smo koristiti taj termin jer ipak najbolje odražava odnose moći u današnjem svijetu. Često se u sličnom kontekstu koriste termini poput zemlje Juga, periferija i drugi. Termin zemlje u razvoju ćemo koristiti u širem smislu od siromašnih zemalja ili zemalja Trećega svijeta misleći pod tim terminom sve zemlje koje su pod grubom šapom Svjetske banke, MMF-a, nekoga sličnog ili su strpane u taj razred kako bi im se dalo do znanja da ne odlučuju o svjetskim pa ni lokalnim pitanjima koja ih se tiču. Organisation for Economic Cooperation and Development (OECD) je Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj. U OECD-u je danas 31 zemlja. Tu su SAD, Kanada, Australija, Novi Zeland, Japan, Švicarska te zemlje EU-a prije proširenja 2004. godine, ali i neke koje su tada ušle u EU. Premda je jasno da su neke zemlje ovdje ušle iz političkih razloga, poput Meksika ili Turske, ta skupina nam ostaje kao suprotni pol kada govorimo o zemljama u razvoju. Treba priznati kako donekle može zbuniti različito shvaćanje i definiranje nekih osovnih pojmova koje koristimo u radu. Tako će već spomenuti Beck (2000: 9) u globalizmu vidjeti «ideologiju svjetskoga tržišta ili ideologiju neoliberalizma» u kojoj «svjetsko tržište eliminira ili zamjenjuje političko djelovanje«. Globalizam «reducira multidimenzionalnost globalizacije na jednu ekonomsku dimenziju koja se shvaća linearno». S druge strane, Mark Ritchie (1997: 1) s Instituta za poljoprivredu i trgovinsku politiku (SAD), globalizam će vidjeti kao «vjerovanje da dijelimo isti planet što zahtijeva međusobno uvažavanje te pažljiv odnos prema Zemlji i ljudima…a to zahtijeva aktivno svakodnevno sudjelovanje». Globalizaciju Ritchie vidi kao «proces u kojem korporacije pomiču novac, tvornice i proizvode još većom brzinom u potrazi za jeftinom radnom snagom i sirovinama te vladama koje su voljne zanemariti zakone za zaštitu potrošača, radnika i prirode». Drugi globalizaciju vide kao «objektivni svjetski proces integracije», a globalizam «subjektivnom sviješću življenja u ‘jednom svijetu’» (Cohen and Kennedy, 2000: 358). Dodatno mogu zbuniti i izvedenice riječi ‘global’. Za neke se može steći dojam da su autori po svaku cijenu htjeli izmisliti novu riječ. Globalucija ili «revolucija izvana» je proces u kojem se izvana pomaže izgradnja temelja demokracije (Friedman, 2003: 153). Po Friedmanu bi se umjesto agresije i okupacije stanje u Iraku nazvalo globalucijom. Vjerojatno Bush ne bi mogao izgovoriti tu riječ pa nije poslušao svog novinarskog prijatelja Friedmana. Glokalizacija (Robertson, 1992; 1995) je mogućnost da lokalni akteri izabiru i modificiraju brojne elemente iz globalnoga asortimana i prilagođavaju ih svojim potrebama te željama kako bi inicirali kreativan i demokratski odnos između lokalnog i globalnog. Ritzer (2004: 74) uvodi pojam grobalucije, što je stvorio spajanjem riječi growth (eng. rast) i globalizacija. Pod tim pojmom Ritzer misli suprotnost glokalizaciji, odnosno opčinjenost u današnjem svijetu rastom (ili profitom) koji gura organizacije i nacije da se šire globalno i to na štetu lokalnog. Upravo zbog tih mogućih križanja i različitog shvaćanja i definiranja nekih pojmova, trudit ću se kvalitetu knjige potkrijepiti jasnoćom izražavanja i razumljivim tokom misli. Premda sam na ovoj knjizi radio više od četiri godine, jasno je kako će i dalje biti grešaka ili nedovoljno objašnjenih stvari ili događaja. Na bilo kakve primjedbe toga tipa ili nekoga drugog tipa, slobodno me upozorite. Kada budem najavljivao ili opisivao neke činjenice, koristim mi formu, ali kada dajem ili izražavam svoje komentare i stavove, jasno je da će biti prisutna ja forma. Za tamu znamo da je mračna i da se u njoj ništa ne vidi. Nama je važno da procese i institucije koje se predstavljaju kao odlučujući nosioci razvoja i progresa izbacimo na površinu, na svjetlo, gdje ne mogu skrivati svoje osnovne motive postojanja: moć i profit. Hajdemo vidjeti što se krije u tami. ... Knjigu možete nabaviti u većini knjižara ili kod: Što čitaš? [knjižara i fairtrade dućan] Preradovićeva 34, Zagreb www.stocitas.org |
- 22:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #
31.10.2006., utorak
Kroz pustinju i prašumu globalnog sela: Amerika
|
20h: Projekcija filma „Long Gone“ 21.30h: Zabava uz muziku koju su radili Mano Negra, Manu Chao i njima bliski muzičari i sastavi Ulaz slobodan Studentski kulturni centar – mala sala Sreda, 1. novembar -------------------------------------------------------- U okviru programa „Kroz pustinju i prašumu globalnog sela“ u maloj sali Studentskog kulturnog centra u sredu 1. novembra u 20 časova biće prikazan dokumentarni film „Long Gone“ (2003, 90 minuta) u režiji Jacka Cahilla i Davida Eberhardta. Reč je o fascinantnom i nesvakidašnjem ostvarenju jer su Cahill i Eberhardt uložili više godina rada kako bi ovekovečili sudbine desetak totalnih marginalaca – beskućnika, tzv. hoboa – koji teretnim vozovima lutaju s kraja na kraj Amerike, spavaju gde stignu, hrane se kako mogu i žive potpuno van sistema. Muziku za film radio je Tom Vejts. Film je u Beogradu prikazan samo dva puta (u off-programu Beogradskog festivala dokumentarnog i kratkometražnog filma i u DK Studentski grad), tako da je projekcija u Studentskom kulturnom centru jedinstvena prilika da znatiželjna publika, zasićena saharinskom ponudom beogradskih bioskopa, pogleda jedno vrhunsko delo nezavisne produkcije. Ulaz je slobodan. Posle filma muziku će puštati Marko Marović – vrteće se Mano Negra, Manu Chao i njima bliski muzičari i sastavi. Program „Kroz pustinju i prašumu globalnog sela“ zajednički realizuju veb-portal Izlazak.com i alterpop magazin Pop kult. |
- 17:35 - Komentari (2) - Isprintaj - #
23.10.2006., ponedjeljak
Sloboda i jednakost br. 1.3. - FANZIN
|
Krenimo prvo od sadržaja broja: 1. Pismo (jednog) čitaoca iz Kanade; 2. Nesto vise o "Helly Cherry webzine"; 3. 7 samuraja SKOJA – Low-Fi filmadžije iz Cuprije i okoline; 4. Vatroslav Vostok – "Apologija novije filmske piraterije" - Mafija protiv Robina Huda (holivudski "Sveti rat’’ protiv DVD piraterije) - Autorizovani svet 5. Maja Pandurov – Pesme 6. Anđelina Petrović – Otmičari 7. Robert Tili – U traganju za Svetim Gralom 7. Aleksandar Brkić – Barkod slobode Mitovi o biometrijskoj tehnologiji Užas i pakao zatvora 8. Džon Holovej – Promenite svet bez preuzimanja vlasti 9. Mihail Bakunjin – Moć kvari najbolje U ovom broju Slobode i jednakosti možete pročitati dosta zanimljivih tekstova, priča, pesama i eseja. Zapravo, svi su manje-više interesantni. Na početku, tu je pismo našeg čitaoca iz Kanade Dušana Kustudića, zatim text o Helly-Cherry zinu i low-fi filmadžijama 7 samuraja SKOJA, Vatroslav Vostok u svojim tekstovima i satiri preispituje pitanje intelektualne svojine, tu su i odlične pesme Maje Pandurov i, takođe, odlična priča Anđeline Petrović, nastavak Tilijevog dela U traganju za Svetim Gralom, tj. izvodi iz dela, text protiv uvođenja biometrijskih čipova, iz NIN-a preuzeti text koji pokazuje sav užas zatvora, Džon Holovej poziva na promenu sveta ne samo na promenu vlasti i za kraj tu je klasik Mihail Bakunjin. A sve to prošarano fenomenalnim aforizmima Aleksandra Novakovića (celu knjigu ,,Neće moći’’ u PDF formatu možete skinuti sa: www.alma.co.yu/lib/humor/Novakovic.zip ) Uživajte u tekstovima! Ako smo Vas zainteresovali onda BROJ mozete da "skinete" na sledećem LINKU. Hvala Kralju Pajaca (http://kraljpajaca.mojblog.co.yu ) na uploadu fanzina! Iako smo mi protiv svih vladara Kralj Pajaca je stvarno car :). |
- 01:27 - Komentari (2) - Isprintaj - #
03.10.2006., utorak
Protest protiv policijske brutalnosti nad članovima Tutto Completo
|
Pokret Dosta! Protiv policijske brutalnosti Tomislav Domes 29 September 2006 DOSTA! Na poziv pokreta Dosta! jučer, 28. 9. se ispred zgrade Predsjedništva BiH okupilo nekoliko stotina ljudi koji su protestovali protiv policijske brutalnosti. Povod demonstracijama je bio incident u srijedu u kojem je pretučen jedan od aktivista NVO "Tutto Completto". Demonstranti su zahtijevali ostavke pripadnika policijskog osiguranja zgrade Predjedništva BiH, SIPA-e, ostavku direktora SIPA-e, ostavku ministra sigurnosti te puštanje aktivista nevladine organizacije "Tutto Completo". Aktivisti ekološke organizacije "Tutto Completo" su naime u srijedu izveli "napad" na zgradu Predsjedništva BiH pobacavši na vrata i pročelje vrećice i posude napunjene bojama. Tom je prigodom bojama napadnut i jedan policajac nakon čega je policija primijenila silu. U pokretu Dosta! drže kako se ovdje radi o grubom kršenju ljudskih prava. "Ne ulazeći u raspravu da li je postupak 'farbanja' zgrade Predsjedništva ispravan, pokret "Dosta!" se osjeća dužnim da se usprotivi policijskoj brutalnosti, pogotovo u vrijeme pred izbore, kada su strasti već dovoljno uzavrele. TV snimci koje smo svi vidjeli ukazuju na to da u našem društvu vlada mentalitet sile, te se pitamo ko će biti slijedeća meta", kažu u Pokretu. Pripadnici SIPA-e bi valjda trebali biti najbolje obučeni profesionalci u državi, te bi, i pored provokacije, morali ostati pribrani i staloženi u ovakvim situacijama i poštovati zakon. Ono što smo svi vidjeli na televiziji je čin iživljavanja nad aktivistom NVO "Tutto Completto", u trenutku kad sila više, očigledno, nije bila potrebna. Kada tri policajca tuku jednog čovjeka, postavlja se logično pitanje: Da li će građani BiH tolerisati ovakvo ponašanje pripadnika snaga sigurnosti? - Stoji u saopćenju Pokreta. |
- 16:49 - Komentari (3) - Isprintaj - #
07.09.2006., četvrtak
Progamerke i programeri svih zemalja ujedinite se!
|
od CYBERMARXA ****************** !!!!!PROGRAMERKE&PROGRAMERI!!!!! Nekada su radnici štrajkovali i bili kadri da ugroze kapitalizam! Danas kapitalizmu oni nisu bitni jer umesto njih rade roboti i računari! Vi ste klasa koja pokreće ovu mašinu! !!!!!!!!!!UDRUŽITE SE!!!!!!!!!!! !!!!!ZAUSTAVITE KAPITALIZAM!!!!! !!!!!!!!VI IMATE TU MOĆ!!!!!!!!! Činjenica je da su vas korumpirali i da ste trenutno dobro plaćena klasa. Zajebite gazde, menadžere i svetske profitere! !!!!SREDSTVA SU U VAŠIM RUKAMA!!! ************************************* from CYBERMARX ****************** !!!!!PROGRAMMERS&PROGRAMMERINS!!!! In the past times workers went on strike and were able to threaten capitalism! Today they aren't needed any more and robots and computers are doing their job!!! You are the class that is running this fuckin' mashine! !!!!!COME TOGETHER!!!! !!!!STOP CAPITALISM!!!! !!!!YOU HAVE THE POWER!!!!! They corrupted you and you are a well payed class now. Fuck off your bosses, manageres and world profiters! !!!!!THE FACILITIES ARE IN YOUR HANDS!!!!! http://www.pionirovglasnik.com |
- 22:10 - Komentari (6) - Isprintaj - #
31.08.2006., četvrtak
Konkurs za socijalno angažovane radove
|
Danas, u vremenu tranzicije, kulturna produkcija mahom ima samo jedan cilj – zgrtanje profita uz obaveznu degradaciju kvaliteta. Većina studentskih i omladinskih umetničkih radova i kulturnih događaja svodi se na promovisanje organizatora i proširivanje njihovog curriculum vitae kako bi se što bolje prodali na tržištu kulture. Mladi stvaraoci se brzo ukalupljuju u svet ponude i potražnje, i čini se kao da niko više nije zainteresovan za umetnost u službi progresivne društvene kritike ili za stanje u kome se društvo nalazi i pravac u kome se društvo kreće. U takvim okolnostima, Programski savet Centra za liberterske studije raspisuje konkurs za socijalno angažovane radove. U izbor ulaze radovi u bilo kojoj formi i žanru pisane reči. U izbor takođe ulaze crteži i grafike. Konkurs je otvoren do 1. marta 2007. godine, a izabrani radovi biće objavljeni tokom aprila 2007. u okviru zbirke socijalno angažovanih radova. Svi autori i autorke čiji radovi budu štampani dobiće po tri primerka zbirke. Svoje radove možete slati na adresu: CLS Poštanski fah 6 11077 Beograd ili na e-mail adresu cls@inicijativa.org Dodatne informacije: Kontakt telefon: 063/712-6662; E-mail adresa: cls@inicijativa.org; Web strana konkursa: www.inicijativa.org/konkurs Raspisivanjem ovog konkursa želimo da se, u okviru svojih mogućnosti, suprotstavimo komercijalizaciji kulture i doprinesemo formiranju novih generacija socijalno-angažovanih stvaralaca, kao i da podstaknemo širenje i jačanje progresivne misli i konstruktivne društvene kritike. Programski savet Centra za liberterske studije |
- 20:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #
26.08.2006., subota
Radio za sve
|
Na sajt Kontrapunkt je postavljeno uputstvo za pravljenje radio stanice. Možete ga skinuti sa ovog linka: http://www.kontra-punkt.info/modules.php?op=modload&name=Downloads&file=index&req=viewdownload&cid=4 Do it yourself. Napravite sopstveni medij. Nemojte emitovati gluposti koje svakoga dana možemo slušati sa radija, kao na primer turbo-folk. To je strogo zabranjeno. Emitujte neke normalne stvari, muziku koja vredi, čitajte poeziju, pevajte sami, pričajte viceve, šta god vam padne na pamet. Sve najbolje u predstojećem radu i želimo vam mnogo slušalaca. |
- 22:20 - Komentari (3) - Isprintaj - #
09.08.2006., srijeda
O Agaparhiji
|
Ljubav i rad su, po Vilhelmu Rajhu, ono najvrednije što čovek može imati, ono što mu ispunjava život, što čini njegovu vitalnost, ono što čoveka odvaja od ostalih životinja. Rad, a ljubav naročito, su najisprofanisanije reči u bilo kom jeziku na svetu. Ljubavnika odskora ni nema, postoje samo veze, “šeme”, partneri, “bračni drugovi”, supruzi, zakonski vezane osobe, u morganatskom braku i sl. Ne volimo se više, čak ni u jeziku. Zbog čega? Između ostalog zbog vraškog posla koji nam ne da mira i koji nas tera da radimo prekovremeno ili radimo dva-tri posla istovremeno ne bi li obezbedili hleb naš nasušni. Jedan moj drug nosi bedž natpisom Wage slave i ta duhovita parola može se nalepiti na čelo gotovo svakog zaposlenog na planeti. Rad se otaljava, odrađuje, »rmbači« se, »šljaka« a onda malo lake zabave na TV-u ili surfovanje po netu , hrana, spavanje i sve ispočetka. Znam za neke ljude koji ne znaju kako im stan izgleda danju. U čemu je onda smisao? Sve imperije na svetu bazirane su na odsustvu ljubavi u kući i odsustvu rada na sebi da bi se više volela ideologija ili neki od njenih “mamaca” i da bi se više radilo na građenju imperije nego na radu na sebi tj. radu koji čoveku donosi napredak a ne samo preživljavanje od danas do sutra i to je osnovni razlog zbog kojeg su sve imperije zle i traju sve kraće i kraće. “Mamci” su danas zanimljiviji od ideologija koje izgledaju, formalno, mrtve. Dakle, nije u pitanju vera u besmrtne gospodare gradova ili faraone (mesopotamska civilizacija, Egipat, trajali 3000 godina), supremaciju rimske civilizacije, republike pa cara i pax romanae (Rim, trajao 600 godina), uspon “Trećeg Rima” (a četvrtog neće biti), pravoslavnog (Rusija, trajala 300 godina), carstvo Boadiceinih (Budikinih) potomaka u kojem “Sunce ne zalazi” ( Velika Britanija, trajala 200 godina) ili “zemlju slobodnih i dom hrabrih, svetskog zaštitnika demokratije” (SAD, traju, za sad, 60 godina) već u nešto što se, pored “aure”, nudi. Naravno, s vremenom je u obećanjima imperija sve manje i manje metafizike a sve više konkretnog , materijalnog, uljuljkujućeg. Američki mamac-“uspeh preko noći uz teški rad i samoodricanje”, “kuća, garaža, travnjak,žena, deca” (a sve na rate), sloboda pod maskom političke korektnosti – što svakom ko nije licemer rađa želju za “neslobodom”, sve je to lomljivo i varljivo u vremenu u kojem i najmanji potres može da razruši labavu ekonomiju. Jednostavno, Amerika ali i zapadno društvo (dakle cela Evropa, Amerika, Kanada,Australija i Novi Zeland) teži imploziji umesto eksplozije, gasi se zbog robovanja radu, materijalnom kao i zbog niskog prirodnog priraštaja ali se, najviše, gasi jer NE VERUJE. Rad je besmislen, ljubav izbačena iz rečnika a religija im je bliska koliko i šamanski rituali u sibirskim stepama. S druge strane, treba začepiti usta onim lajavcima koji, upola u strahu a upola u divljenju, proriču “žutu najezdu”, novi, snažan industrijski svet koji ne veruje u autorska prava i elementarni poslovni fer-plej- Kinu, drevnu istočnjačku despotiju na koju je uspešno, kao prirodan rezultat istorijskog kontinuiteta, nakalemljen komunizam a na njega, prirodno, kapitalizam nalik onom iz Dikensovih romana. Pa da, kažu desničarski skeptici, za Kineze nije demokratija, nikad je nisu ni imali i vidite kako im dobro ide-natalitet visok, radinost visoka, obrazovanost raste,svetske laboratorije su ih pune, imaju ogromne vojne snage, dobro ta ljudska prava i prekovremeno i političke slobode i smrtne kazn, na tom Istoku ti ode glava zbog “duvanja “ ali to je iluzija, ta demokratija, znate, oni su dobro uigrani mravinjak koji će se pre ili kasnije razliti po Evropi, Americi, svuda! Da li je baš tako? Kina je, skidajući zapadne “brendove” bez raspitivanja o autorskim pravima, pokupila i dobro i loše jer, da su se bolje raspitali sigurno ne bi uzeli ceo zapadnjački “paket”: zagađenost, depresiju, bolesti, srebroljublje, izmišljanje bolesnih uživanja prema kojima Sodoma i Gomora izgledaju kao dečiji vrtić “Mirko i Slavko”. Kina će implodirati, možda nešto docnije od SAD ali, danas, to nije bitno jer, kako se događaji u savremenom svetu smenjuju vrtoglavom brzinom moguće je da Amerika implodira već danas, dok čitate ovaj tekst, a Kina sutra. Šta su zapravo implozije? Država se gasi, njena privreda se gasi, njen sistem se gasi a onda nastaje potpuna anarhija u kojoj oni koji sporije implodiraju uzimaju po parče vaše implodirane zemlje, valjda da bi uzeli pelcer za imploziju i što brže nestali. Država modernog doba teži autodestrukciji, to je surova istina. Korporacije koje se kriju iza imena određenih država su visoko istrenirani mehanizmi za grabljenje novca ali državništvo je kamen o koji udaraju. Razbacane po svetu, dobri delom virtuelne, one nemaju jedinstvenu teritoriju, vlast, vode stalne klanovske ratove, sklapaju varljive saveze. Svašta može spasiti svet ali to sigurno nije plutokratija. Galamu o opasnostima od islamskog sveta od strane “novih krstaša” ne treba shvatati ozbiljno jer su te iste zemlje upućene na Zapad koliko i on na njih te ni ove države neće mimoići implozivni trend. Bolesti, sušne godine, razorni građanski ratovi uništili su najveći deo populacije Afrike a ništa bolja situacija nije ni u Indiji ili Latinskoj Americi. Zapravo, četiri petine sveta diše i živi u ritama, bez odgovarajuće hrane,higijenskih uslova, o obrazovanju i da ne govorimo. Ovo je svet u kojem jedino rasisti, plutokrate, oportunisti i bezosećajni mogu mirno da spavaju. Kad dođe pravo vreme i svetska sirotinja druge boje kože pomre oni mogu da se, recimo, kloniraju i stvore neporočnu i “moralno višu” rasu gospodara. Belu, naravno. Zvuči dovoljno suludo da u tome ima nekih elemenata istine.Kao i u svim teorijama zavere, uostalom. Plutokratija, vlast bogatih ljudi koja se neretko naziva demokratijom, je ono što guši savremeni svet.Plutokratija, to su izmasakrirani seljci u El Salvadoru koji tako plaćaju cenu održavanja kapitalizma,novo kinesko društveno uređenje, deca koja krpe Nike patike u Pakistanu ili Indoneziji za dve žute pare dnevno, javne kuće sa maloletnom decom u Kalkuti, “tehnički viškovi” u Istočnoj Evropi , Berluskoni, Mardok, Karići i, na kraju, taksisti-diplomirani filozofi u Njujorku ali i nekoliko procenata Britanaca koji drže preko osamdeset posto nacionalnog bogatstva. Znam, nije plutokratija jedina, dodajmo u ovaj pakleni koktel još i teroriste, verske fanatike, ekstremiste svih vrsta ali, u poređenju sa plutokratijom, oni izgledaju kao sitne ribe u ovom moru plavom. Neko je rekao da je u Latinskoj Americi pitanje ljudskosti da li si levičar ili nisi. Izgleda da se Latinska Amerika sve više pomera prema severu. Videćemo da li smo ljudi, deklarisali se kao levičari ili ne.Pomislite samo, jedna jednostavna činjenica leži u sledećim stihovima: “neko mora biti zajeban u tom krugu love”. Svi mi smo zajebani, svi sem njih nekoliko, to je sigurno.Radićemo, umrećemo i penziju dočekati nećemo.Hoćete li još neko objašnjenje? Borba protiv plutokratije koja šalje očiglednu poruku “što više voliš novac više voliš sebe a samim tim i mene” je borba za ljubav jer, ako volite novac, pa sebe pa onog ko vam taj novac daje, kad ćete voleti ostale? Pogledajte satnicu-nije vam dozvoljeno tako nešto a posle-radite šta hoćete, pod uslovom da vam to, obamrlom posle posla, televizor kaže. Ne bih ulazio u priče o otuđenju čoveka u savremenom društvu i njegovoj emotivnoj alijenaciji-to živimo iz dana u dan. Vratimo se “borcima” i borcima protiv plutokratije tj. plutokratske globalizacije. “Borci” veruju ( ako u to zaista veruju) da će, delujući “kroz institucije sistema”, skidajući dugove zemljama Trećeg sveta, držeći niz dobrotvornih koncerata, primajući ljude iz ugroženih područja u svoje grupe, praveći world music, podržavajući verbalno borce za mir i građanska prava, od Valense i Mendele pa nadalje, pomoći svetu. Muzičkih inovacija na tom polju će biti, u to ne sumnjam. Ali, realno, skinuti su dugovi samo zbog toga da bi diktatori koji vladaju tim prezaduženim zemljama koje su, uglavnom, povezane sa jedinom Zlom Imperijom (druge “zlice” se još pripremaju) mogli još više da sec zadužuju a novac sa koncerata ide za oružje a ne za lekove a nekad, kao što je to bilo sa Live Aidom 1984.godine, idu i za premeštanje stanovništva, tačnije, egzodus. I, šta je rezultat? Kivni roker koji je, nakon svega, etiopskog tiranina nazvao »pičkom«. Ko ima koristi od njegove zakasnele reakcije? Ne zaboravimo ni plemićke titule koje humanitarna aktivnost donosi ali i tu »dajte nam jebeni novac« klovnijadu koja se ponovila 2005.godine.Zar neko zaista veruje da su moćnici drhtali pred šačicom medijskih zvezda koje u odnosu na njih, zarađuju siću? Zar neko veruje da su ih ubedili u nešto što je suprotno njihovom lešinarskom interesu? Rukovanje sa svetskim liderima umazanim u krvi,istočnim ili zapadnim, svejedno, ne menja ništa. Na kraju krajeva, ko je njih izabrao da predstavljaju i koga? Generaciju, pokret, Treći svet? Naravno, nisu samo tu rokeri i ini, dodajmo tom spisku i političare koji nose džakove sa pirinčem i slikaju se sa umirućom decom, humanitarce pune lepih reči ali praznih dlanova, sve te glasnogovornike pravde, istine, borce protiv predrasuda koji nam mašu sa visokih balkona pod budnim okom telohranitelja i kamera. Ne spominjem im imena, ionako će brzo biti zaboravljeni. Borci protiv globalizacije su, kao konglomerat, »trula koalicija« antiglobalističkih pokreta postali za Evropu, bez uvrede, nešto poput »putujućeg cirkusa«. Dakle, tih pedeset hiljada ljudi u Milanu je istih onih pedeset hiljada iz Praga i istih onih pedeset hiljada iz Berlina, sa manjim modifikacijama. To ne znači da u Evropi postoji samo pedeset hiljada ljudi koji su antiglobalisti ali je istina da postoji jedno jezgro spremno za mitinge dok pasivna većina pristalica antiglobalizma (što je prilično širok pojam i obuhvata razne frakcije, od anarhista do ekstremnih desničara) ostaje kući. Gledaju »Prijatelje«, verovatno, kao što su italijanski levičari, po Moretiju, gledali Happy days sedamdesetih godina prošlog veka. Mnogi »ozbiljni te radni ljudi« smatraju ove demonstrante za lenju bandu koja, kao neka vrsta pacifikovanih Vikinga, prašnjavih, prljavih, loše obučenih, upada u fine gradove Evrope trudeći se da, umesto zlata, ukrade simpatije građana u čemu, naravno, ne uspeva jer divljina teži pljačkanju »civilizacije« ne bi li i sama postala »civilizacija« i krug se tu zatvara. Jedino što su dobili su bila saslušanja u policijskim stanicama i učenje veselih pesmica uz »plavog zeca« od kojih se posebno izdvaja ova, koja ništa ne govori o antiglobalistima ali sve govori o italijanskoj policiji: »Uno, due, tre-que viva Pinoche, quatro,chinque, sei- morte a Hebrei!« Antiglobalizam i antiamerikanizam su od labavog pokreta postali još labaviji modni stil, deo pseudointelektualnog fenseraja koji podseća na mlade komuniste iz bogatih beogradskih porodica 30-ih prošlog veka. Uzaludni pokušaji da se ometaju sastanci »Grupe osam« samo slabe snagu otpora a demonstracije protiv rata izbijaju onda kad su ciljevi agresije ostvareni jer vojska Zle Imperije obično zauzima sve važne tačke u roku od 48 časova od početka »operacija« ili barem uništava neprijateljsko, inače sitno, vazduhoplovstvo i preuzima incijativu. Ne zaboravimo n ito da dobar deo ljudi koji su inače protiv globalizma, načelno, dobiju ospice kad shvate da će biti spakovani u isti koš sa Miloševićem, Huseinom, Kastrom i ostlaim diktatorčićima koji se razlikuju od drugih diktatorčića jedino u tome što nisu proamerički diktatorčići. Gde onda leži nada? U »prolima« naravno, kao što je i Orvel primetio. I, pogodili ste, ne leži u oružanoj revoluciji.Mentalnoj i klasnoj, da. Jedina stvar koja može biti opasna kao oružana revolucija je mišljenje jednog američkog anarhiste po kojem je rad opasan, poziva na eksploataciju, treba ga izbegavati i voditi život koji nas pretvara u sakupljačka plemena. Ne možemo se vratiti nazad, ni među ljude kamenog doba ni među revolucionare sa crvenim zastavama. I današnji antiglobalisti sa svojim “letećim”mitinzima su yesterday's news. Potrebna je jedna, pažljivo planirana, »na duge staze« (iako se čini da nikad nemamo vremena a onda osvanemo u još jednoj Novoj godini što nas uvek iznova impresionira), nenasilna, mudra revolucija, sa osnovomu ličnoj incijativi. Ta revolucija bi, naravno, pomagala , spremajući se za glavnu borbu, ugroženima u svim krajevima sveta-svi koji su za nju pomagali bi , i to ili pojedince, sela, manje gradove ili proverene institucije koje su retke ali još postoje. Ne bi bilo dobrovoljnih koncerata, spotova-samo konkretna pomoć konkretnim ljudima, dobrovoljni prilozi, bez izmotavanja i jadikovki kao što su: »Ako danas dam pare za lek onom gologuzanu iz Bocvane neću imati dovoljno kečapa u mom hamburgeru!«. Pomozite nekom iz svoje zemlje ako ne verujete u pomoć Africi, pomozite sebi! A kako možete pomoći sebi? Plašim se da vam kažem jer, to je tako jednostavno tako da će slabo ko poverovati u to ali evo: gledajte manje televiziju a više čitajte knjige, pogledajte neki stari film, rizikujte, neki u kojem se ne govori engleski, prošetajte, razgledajte svoju ulicu, fasade, bacite više od jednog letimičnog pogleda na ljude koji prolaze pored vas, napišite dva retka, neku glupost, recite da ništa ne valja i obrišite, okrenite telefon starog prijatelja, dozvolite sebi da kažete »ne« na poslu, dozvolite sebi da date otkaz, promenite posao, tražite onaj posao koji je manje pare a više vi, pogledajte ponekad neku političku emisiju (povratite kad se završi), radite na sebi-setite se da hobi ne popunjava vreme već gradi karakter i volite! Neću ulaziti u to kada, koga, koliko dok god ste punoletni i ne radite ništa što bi ugrozilo drugu osobu. Nije bitno, čak, ni gde ćete upoznati tu osobu, da li je u pitanju susret na ulici (romantično i stoga jako retko) ili žurci ( isforsirano) ili, još gore, »četu« (maksimalno isforsirano). »Čet« sam po sebi nije loš ako ga iskoristite kao korisnog posrednika, dakle, ako ste sigurni da ćete, upoznavši tu osobu na netu, moći da je vidite, čujete, omirišete, i, daj Bože, kasnije i dodirnete. Zaobiđite sve priče koje insistiraju na tome da ljubav mora da bude više »eterična« nego zemaljska(srpski: telesna) i da intelekt (srpski:ćar) u ljubavi ide ispred razuma ( moram videti da li je obrazovan-a, bogat-a jer valja brinuti o budućnosti,ja sam sponzoraš-uša i na to sam ponosan-na, bla,bla,bla), »najvažnija osobina žene je da je lepa a muškarca da je bogat« je jedna od najodvratnijih podvodačkih uzrečica. Budite samostalna ličnost-ljubav ne plaća hleb-vi ga plaćate! Ako ste odrasla, samosvojna osoba, niste podignuti da budete parazit, zar ne? Dobro, možda su vas roditelji tako učili ali, kad su roditelji bili u pravu? Jesu li oni srećniji zbog svojih »mudrosti«?Život nas tretira kao majmune u kavezu koji pokušavaju da zgrabe bananu kroz rešetke, učimo na osnovu pokušaja i pogrešaka. Zavrnite život, ukradite bananu! Ne novac-ukradite dragoceno vreme u kojem ćete se, valjda, zaljubiti. Ako se oduprete i postanete ljudsko biće koje voli i radi onda imate snage za snove a »ko ima snage za snove ima snage i za život«. Ono što ostaje je-govoriti o ljudskom, o ljubavi. Uvlačiti ljude u umetnost, u ljubav. Pisati o njoj pesme, priče, snimati filmove, praviti predstave. Tek tada, kad se, prvo u umetnosti, ljubavi, istini, pravdi, veri i radu vrati pravo značenje, biće nade i za društvo.Ne potcenjujte ni mržnju, ne izbegavajte je kao temu baš zbog toga da se ne bi ponovila jer oni koji se zgražavaju nad komadima u kojima su akteri iskasapljeni često glasaju za one koji kasape u njihovo ime. Ovo o čemu pišem je teško zamisliti da će se dogoditi za naših života ali, s druge strane, nije ni nemoguće zamisliti.Setite se zbunjujućih mitinga, organizovanih preko Interneta, 30 ljudi čitaju Džojsovog »Uliksa« ispred biblioteke. Ko ih je pozvao, kako su se okupili, poznaju li se međusobno? Ne znamo. Bili su tu deset minuta, čitali se, zbunili nas, zastrašili, i otišli. Kako bi bilo kad bi se organizovalo nešto masovnije i smislenije? Jednog dana, bi baš preko ozloglašenog Interneta (istorija voli paradokse), bila proglašena revolucija, simultana revolucija koja bi prvo zahvatila sledeće epicentre: Vašington, Moskvu, Peking, Tokio, Rijad, Delhi, Pjongjang, Tel Aviv odakle bi se, dalje, proširila na ceo svet. Revolucija bi uspela samo zato što bi ljudi već bili,u svim tim gradovima i u svim tim zemljama, na višem spoznajnom nivou, bili bi emotivno oslobođeni a za tim oslobođenjem bi sledilo i oslobađanje kreativnosti jer, kad je srce slobodno, mozak ide za njim. Govorim o ljudima koji su svesni šta žele a šta ne žele u životu, o onima koji razlikuju dobro i zlo, o onima koji veruju da nešto mogu da promene, ne zato što su svi rođeni dobri već zbog toga što većina želi da živi, voli, radi i bude srećna. Ni patrijarhat ni matrijarhat-agaparhat! Puca na n’ Tsaoirse (Duh slobode) |
- 16:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Kritički pogled na svet, politiku, društvo... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
